Pjesma o cvijetu

Pregledano: 1087, Objavljeno 07.04.2018. 07:50:52, Kategorija Priče i pjesme

.
.
PISAC:
Prostran je svijet, vidim livadu i cvijet,
Blijedi svaka travka, od sunca smrt žarka,
Među suhom travom, okupan žegom pravom.
Cvijet jedva živ, stoji kao div,
Nekad divan, sada kivan,
Zbog svoje slabosti, tresu mu se kosti,
Da ga utješi nikoga nema, sigurna smrt mu se sprema
I zavapi on suncu, zemlji i oblaku, molbu uputi svaku.

CVIJET:
Nekad si mi milo bilo, dok si mi latice ljubilo;
U tebi sam uživao, u svjetlosti se kupao,
Milovalo si mi listove, dok smo gradili mostove;
Ljubilo me cijeloga, velika je bila naša sloga;
Sada mi lišće pečeš, i vodu iz zemlje vučeš,
Oko mene ništa ne niče, ostao sam kao siroče
Na izmaku sam snaga, snašla me svaka ljaga,
Malo ohladi, iz jada me izvadi, milostivo mi budi.

SUNCE:
Moje je da sjajim i žarim, samo za to marim;
Meni se nitko ne primiče jer sažižem svako biće,
Ja ti kriv nisam što poda mnom rasteš sam,
Mjesto ti nisam birao, saditi te nisam morao;
Mirisa ti nisam željan, gledati te nisam voljan;
Ne privlače me tvoje boje, niti od tvojih čari koje.
Nego korijen dublje pruži, nek ti zemlja malo služi;
Ona nek te sudi i tuži, bolje s njom se druži.

CVIJET:
Uzalud te pitam išta, od odgovora nemam ništa;
Tvoja vatra minut neće, da sam usahnuo kamo sreće.
Zemlji ću se jadat sada, možda iz nje nikne nada,
Zemljo mila dome moj, ti mi sada dadni spokoj.

ZEMLJA:
Cvijete tužni zašto cviliš, zašto mene zemlju moliš,
Da ti dam čega nemam, pomoći ti zar baš moram?
Siromašna sam jadna ja, tek mrva zemlje pokoja,
Utroba mi kamenita, među ratarima nisam znamenita.
Molim te ne plači više, nego moli za malo kiše;
Eno oblak crn se vidi, možda mu se kišit svidi.
Stoga mene pusti sada, oblaku se malo jadaj,
U miru idem spati, a ti cvijete dalje pati.

CVIJET:
Ah kad bih usahnuo, i posljednji dah izdahnuo,
Da te ne slušam zemljo plitka, da prestane ova bitka.
Možda mi se oblak nakloni, pa mene lijepog zakloni,
Možda pusti suzu koju, i pomogne mi u boju.

OBLAK:
Ne gledaj me cvijete, tužno kao dijete,
Ne nadaj se kiši, nit’ u nadi duboko diši.
Jer ratara poslužit hoću, da u miru počine noću,
On se muči pod ovim nebom, a zabavit se neću tobom.
U njega je lijepa bašta, u njoj ne niče svašta,
Nego samo lijepo bilje, što mnogima omilje,
Pa se njemu pojadaj, u njegov vrt gledaj,
Možda ti se smiluje, da ti život obiluje.

CVIJET:
Zar ni jednu kap darovati nećeš, oblaku zli što se nebom šećeš?
Zar nemaš milosti nimalo, da me utješiš malo?
Prije nego svijet napustim, još da jedno ime zaustim,
Ratara što sije i žanje, možda je u njega smilovanje.

RATAR:
Dugo sam te gledao, a ti si se nadao,
Da će ti sunce snagu dati, a od zemlje obilovati,
Da će svuda kišit oblak, da će ti život biti lak,
Zaslijepila te tvoja oholost i nisi vidio svoju žalost.
Cvijete usahli i umrli, tko da tebe zavoli?
Što će mi latice tvoje, kada su izgubile boje,
Što će mi tvoji mirisi kad sav jadan ti si,
Kada boluješ još da mi i zemlju iscrpljuješ.

PISAC:
I ratar diže svoje ruke, od tog cvijeta muke,
Okrenu glavu svoju, da ne gleda cvijeta nevolju,
No kći ga njegova zamoli, da cvijetu molbu udovolji,
A kći svoju ratar sluša, ona je njegova duša.
I ona do cvijeta dođe, a njega nevolja prođe,
Zagrliše jedno drugo, kao brat i sestra kad se ne vide dugo,
Pa mu mjesto odredi, među biljem uredi,
I zablista cvijet tada, zasja ljepotom kao nekada.

RATAREVA KĆI:
Gle cvijeta neobičnoga, usred svijeta mučnoga,
Patnju veliku pati, nitko ga ni pogledati,
Iskopat ću te cvijetu, da te otmem svijetu,
I nećeš više tužan biti, jer ja ću te zavoljeti,
Ti rasti cvijete krasni, a ja ću tebi u sat kasni,
Pjevat pjesmu uspavanku i šaputati na uranku,
Zato otvori svoje latice i slušaj svoje srce,
Oca moga razveseli da ti radost udijeli.

CVIJET:
Zahvalan ću vazdan biti, i svo zlo zaboraviti,
Ocu svome si zavapila, i mene jadnog spasila,
Zablistale su mi latice kad sam ti ugledao lice,
Veseli ti se moje srce jer te ljubi sestrice.
Divno mi je ovdje biti, u tvome domu boraviti,
Sada mogu mirno spati, i biće svoje odmarati.
Dok mi korijen vodu pije, dok mi vjetar lice mije.
Zamirisat ću ti svaki dan, dok smrti ne ugledam.

Autor: David Mijoč


O nama

David i Marina Mijoč iz Kupresa, Bosna i Hercegovina, u braku. Obični ljudi. Bez glume i pretvaranja, laži i smicalica. Jednostavno, darujemo naše znanje i vještine koje bi mogle biti od koristi nekome tko ugasi televizor, utiša buku u svojoj glavi i otkrije svoje neotkrivene talente te krene u avanturu života. Nitko nas ne tjera, radimo iz ljubavi i to je sve. Svi sadržaji koje objavljujemo su potpuno besplatni i svatko ih može koristiti kako želi. 

Pretraga
Društvene mreže