Tajni broj

Pregledano: 1692, Objavljeno 03.08.2017. 05:02:30, Kategorija Priče i pjesme

Tmuran dan za brucoše Fakulteta prirodoslovnih znanosti - matematičkog odsjeka u Metropolisu.
Odmah po dolasku na fakultet mogli su čuti priče o strašnom i mračnom profesoru od kojega se ledila krv u žilama, o čovjeku koji je mnogim studentima zagorčao život, a neke, kako kažu, doveo do toga da počine samoubojstvo. Dovoljno da se ionako preplašeni studenti skamene od straha od onoga što ih čeka. Na sam spomen njegova imena i studentima viših godina se vraćao neugodan osjećaj grča u želucu.
Znali su da danas imaju blok sat matematike i svi su se pomalo osjećali neugodno. Oblaci kao da su se dodatno zgusnuli i zacrnjeli, listovi velikih platana su se umirili, a trenutak je kucnuo. Studenti su se pomalo povlačili prema učionicama. Aula je bila prazna, dim cigarete se pretvorio u mirnu izmaglicu koju je zatim presjekao čovjek u crnom, krećući se mirnim korakom prema amfiteatru.
U amfiteatru je vladala tišina izmiješana s pokojim šapatom i mrmljanjem. Kao da se čekalo nešto veliko, nešto veličanstveno. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Ulazna vrata su se otvorila i ubrzo se ukazala neobična prilika. To je bio on. Profesor. Bio je sav u crnom. Veliki cilindar mu je zaklanjao namršteno lice, oči su bile duboko u sjeni, duboko u tami, kao da ih nije bilo. Ispočetka mu nitko nije gledao u lice ispod cilindra kojega je sada stavljao o vješalicu, kao i svoj dugi crni baloner. U jednom trenutku se okrenuo prema svima i podigao glavu. Njegovo  namršteno čelo i guste spojene obrve iznad velikog orlovskog nosa i iskrivljenih usta otkrivalo je lice mrzovoljnog čovjeka za kojega su svi govorili da se nikada u životu nije nasmijao. Brada je bila napola sijeda i prorjeđena, ali uredna. Oči su mu bile potpuno crne i to je bilo ono najstrašnije, ono što je svima ulijevalo strah u kosti. Njegove oči su bile prava tama.
Uslijedilo je vrlo neugodno razdoblje tišine i napetosti između profesora i studenata. On ih je pogledavao kao da traži nekoga, kao kada predator bira plijen. Studenti bi odmah pognuli glave kada bi se susreli oči u oči. Nakon nekog vremena, niti jedan student ga više nije gledao. Sada su razumjeli priče starijih studenata.
Neka se ustane onaj koji vjeruje u ljubav. Bile su prve riječi profesora Baltazara, kao i svake godine novim studentima.
Nitko se nije usudio ustati. Opet je nastala neugodna tišina. Dobro, olakšali ste mi posao. Ovako, crvi. Ljubav je besmisao i puko zamišljanje. Ljudi svoje osjećaje, koji su nalik na životinjske, nazivaju nečim što ne mogu objasniti jer ne čitaju literaturu, a to su tek osjećaji koji se u ljudskom tijelu generiraju vrlo kompleksnim procesima koji se na kraju uvijek mogu izraziti matematički jer, sve se može izraziti matematički.
Postoji samo RED, RAD I DISCIPLINA!!! Profesor je ovo rekao takvim gromoglasnim glasom da se prolomilo cijelim fakultetom, a rukom je toliko snažno udario o stol da je odmah krv potekla. Krvavom rukom je mahao i nekim neobičnim, gotovo dijaboličnim tonom nastavio predavanje.
Studenti su bili skamenjeni, potpuno neočekivani istup profesora. Nitko se nije usudio zucnuti niti pomaknuti.
Koliki znoj je morao poteći iz ovog naboranog čela, koliki trud je morao biti uložen!? I ova krv!? Što mislite, crvi jedni… Lucidnim pogledom je gledao svoju krvavu ruku. ... što mislite, da je ime profesora Baltazara poteklo iz razuzdanih studentskih zabava!? Iz vaših dosadnih i umobolnih međusobnih nastranih odnosa!? Iz vaših ludih želja i snova? Dosadnih, neupućenih i besmislenih priča!? Ne, crvi. Ime profesora Baltazara je poteklo iz krvi i znoja! Iz cjelodnevnog i cjelonoćnog rada! Iz nesanice i brige! Iz straha za budućnost ljudskog roda! Iz konstantne borbe protiv neznanja koje je najveći neprijatelj ljudskom rodu, a vi, crvi jedni, odali ste se drogama, bludničenju, pijanstvu i blesavom smijanju. Ne marite za svijet!!!
Profesor je toliko mahao rukama da je krv bila posvuda oko njega. Čak je u jednom trenutku obrisao lice krvavom rukom i poprimio zastrašujuć izgled.
Definitivno je dao do znanja svima da se profesoru Baltazaru nitko ne smije usprotiviti, pa ni sam dekan. Profesor je sjeo i mirnijim tonom nastavio: Boli me crvi, boli me toliki nemar za svijet. Svi bruje o nekoj ljubavi, a ja, ja je ne vidim i ne poznajem. Ona ne postoji. Ona je nula. Nula je ništa, kao i ljubav koja je ništa.
Opet je nastala tišina. No ovoga puta je nije prekinuo profesorov glas nego otvaranje ulaznih vrata. U predavaonicu je ušla djevojka potpuno tamne kose i odjeće. Svi studenti su skrenuli svoj pogled prema njoj.
Napetost je rasla do neizdrživih granica. Djevojka prozbori tihim i umiljatim glasom Oprostite profesore što sam zakasnila, nisam... Oh! Profesore! Pa Vi... Vi krvarite! Djevojka je pohitala prema profesoru otvarajući svoj ruksak. Izvadila je crnu maramu i uhvatila profesora za ruku te je počela zavijati. Izvadila je bočicu vode i počela brisati profesorovo lice. Profesor je bio zatečen i nijem. Kao da ga je pogodila neka neobična zavodljiva sila, nije znao što ga je snašlo. Studenti su nepomično pratili događaj kao da gledaju vrhunac nekog napetog filma.
Ma, gubi mi se s očiju! Profesor se najednom trzne iz kratkotrajne uspavanosti, ustane i odgurne djevojku koja se ubrzo našla na podu. Bočica vode se kotrljajući prolila.
Evo, crvi jedni! Zbog ovoga mi se najviše gadite! Kasnite, ne marite za vrijeme! Pa kako biste i marili kada ga provodite u zabavi, bacate ga kao da je ništa!!! U kratkoj pauzi se opet nije čuo niti jedan ton. Svoje krvavo lice okrene prema djevojci i mirnijim tonom reče: Kolegice, hvala na brizi ali ne toleriram kašnjenje, možete ići.
Djevojka je ustala i rekla: Profesore, slažem se s vama. Ljudi ne mare za vrijeme, vlak je kasnio pola sata. Jako me boli što ljudi ne mare za vrijeme. Pognula je glavu i izašla iz učionice. Profesor je bio smeten. Kao da ga je munja udarila, sjeo je na svoju stolicu i uhvatio se za glavu. Vrijeme.. profesor je rekao sebi u bradu i naslonio glavu na palac i kažiprst. Dobro crvi, reče promatrajući ih pogledom, razmišljajte o vremenu dok se ne vratim. Profesor je izašao iz učionice i krenuo prema zahodu, a na hodniku je sjedila zagonetna djevojka koju je izbacio iz učionice, prolazeći hodnikom doviknuo joj je, ne gledajući je: Kolegice, možete ući na sljedeći sat.
Opet je na sebe privukla pozornost ulazeći u prepuni amfiteatar. Svi su buljili u nju. Osjećala je veliku potrebu da se predstavi, vjerojatno misleći kako je to pristojan način da donekle ispravi onu scenu s profesorom. Stala je na sredinu učione, blizu profesorovog mjesta i rekla: Dobar dan svima, moje ime je Bosa Zlatokosa.
Prolomio se gromoglasan smijeh, to ime je zbilja bilo zadnje koje je itko očekivao, s obzirom da je djevojka imala potpuno crnu kosu. Pogledom je tražila slobodno mjesto penjući se polako prema sredini. Nakon nekog vremena većina se suzdržavala od smijeha i zadirkivanja osim cerekajuće nekolicine koji su dobacivali razne nepristojne riječi i neugodne šale. Sjela je i izvadila bilježnicu.
Profesor je ubrzo došao, na njemu više nije bilo tragova krvi i nasilja iako mu je lice bilo crveno, vjerojatno od pranja. Ljutitim pogledom je prešao preko amfiteatra, kao da traži žrtvu. Naime, bilo je poznato da je profesor uživao ponižavati one koji se smiju. Opet je nastala tišina. Uzeo je kredu i na ploči napisao Nizovi. Započelo je prvo predavanje.
Nakon prvih nekoliko minuta predavanja o nizovima, skoro svima je bilo jasno da se ovakvi predavači rađaju samo jednom. Profesor je s toliko žara držao predavanja da nitko nije disao. Bio je nalik na dirigenta koji je s lakoćom dirigirao orkestrom, tako harmonično i tako lijepo. Studenti su nepomično slušali svaku profesorovu riječ. Kao da su slušali božanstvenu melodiju koja ih je opijala. Oba sata su prošla kao jedna sekunda.
Na kraju predavanja, Bosa se ustane i kaže: Profesore, tako ste divno održali predavanje, vidi se da ovo radite s puno ljubavi! Nastao je tajac. Studenti su jedva čekali vidjeti sljedeću epizodu najuzbudljivijeg dana u životu. U trenutku kada su očekivali kraj napetog događaja na fakultetu, stvari dolaze do usijanja. Profesor je sjeo na stolicu, vidno potresen Bosinom izjavom. Jedva je disao. Studenti su sebi dobro urezali u pamćenje da je riječ -ljubav- kod profesora Baltazara zabranjena za razliku od Bose, koja je zakasnila na uvodno predavanje. Za danas smo završili, molim kolegicu Bosu Zlatokosu da ostane. Studenti su, nezadovoljni profesorovom odlukom, u šutnji izlazili pogledavajući Bosu kao da je vide zadnji put, vjerojatno joj nitko u tom trenutku nije želio biti u koži.
Vrata su se zatvorila, sada je u učionici ostao samo profesor i Bosa. Sjedite kolegice u prvi red. profesor je mirno rekao i ne čekajući da Bosa izvrši zapovijed, nastavi: Ljubav je ispraznost. Ljubav je skup vrlo kompliciranih i isprepletenih funkcija u našem mozgu. I nama ljudima je to vrlo teško izraziti, stoga smo, kako bi se lakše nosili s tom zagonetkom, izmislili riječ ljubav. Ona je oznaka nepoznanice, obični x ili y. Ništa više. Profesor je po završetku rečenice bio vrlo smiren i samouvjeren. Bosa ga je pozorno slušala dok je profesor nastavio govoriti u svom jedinstvenom, intrigantnom i pomalo šarmantnom stilu.
Zatim je rekla: Slažem se s vama. Ali predavali ste znanje tolikim žarom i predanošću, samouvjereno i jasno. Jednostavno, ne mogu prihvatiti da je to samo plod truda jer i trud dolazi iz ljubavi. Pogledajte ovu ploču, sva je ispisana raznim brojevima i simbolima, poput umjetničkog remek djela. Bosa je govorila prelazeći rukom preko ploče.
- To je vaše viđenje stvari, kolegice, nadoda profesor.
- Moje viđenje stvari?, upita Bosa
- Da, vaše viđenje stvari. Znate kolegice, svi mi ljudi imamo svoje viđenje stvari i tumačimo ih po svome, onako kako ih vidimo. Vi vidite ljubav, ja ne. I vjerujte mi, ljubav u matematici ne postoji.
- Ja sam cijeli život vjerovala u ljubav prema matematici. Od malih nogu sam je voljela. Otužno će Bosa.
- Kolegice, kao iskusan profesor, kažem vam, ljubav je oznaka za nepoznanicu i to je sve. Pogledaj ovu ploču mojim očima. Oboje su skrenuli pogled prema ispisanoj ploči.
- Vidim savršenstvo matematike, tu jasnoću i čistinu, sve je tako veličanstveno i posloženo kako treba da bih mogao satima gledati u nju. Dakako, to bi bio gubitak vremena ali, shvati što hoću reći. Sve je jasno, nema nepoznanica, nema pitanja, nego je kristalno od početka do kraja. S onim što ti zoveš ljubav nije tako. Ona je uvijek komplicirana i teška, neshvatljiva i nedokučiva.
- Ipak, priznajete da postoji ljubav, bar onakva kakvu je vi zamišljate?
- Ne, kolegice, ne priznajem. Poslužio sam se tom riječju koja je sinonim za izrazito veliku kompleksnost moždanih funkcija nastalu evolucijskim procesima, koja će se jednog dana moći izraziti matematičim izrazom. Povijest je pokazala da za sve ono što nismo mogli racionalno objasniti, izmislili smo neku riječ zbog naše slabosti. Jer, kolegice, kada bi priznali sebi da smo jaki i neustrašivi i krenuli u nepoznato s ciljem da bude poznato, svijet bi bio puno bolji, puno ljepši. Ja sam takav od malih nogu, jak, hrabar i neustrašiv! Nikada se nisam bojao matematike i problema. Hladne glave bi se uhvatio u koštac s problemima i zahvaljujući mojim sposobnostima sada sam tu gdje jesam, profesor jednog od najuglednijih sveučilišta u svijetu. I ljubav nema baš ništa s tim.
- Nekoć ste vjerovali u ljubav profesore, reče Bosa.
- Kako to?, odgovori profesor pomalo smeten.
- Pa onda, kada ste tražili tajni broj, sjećate se?
Profesor je ostao nijem. Srce je ponovo počelo ubrzano kucati. Misli mladog matematičara su se probudile, poput uspavanog medvjeda koji se borio s dugom i hladnom zimom. Ideja o tajnom broju se proširila moždanim kanalima kao nezaustavljiv virus. Nakon buke i vreve u mozgu, nastupio je hladan znoj i treskavica. Koliko je samo ismijan bio! Koliko ponižen! Njegovi prvi radovi su se temeljili na tajnom broju. Bio je predmet izrugivanja i sprdanja. Prisjetio se svoje noćne more, one večeri kada je spalio sve svoje radove i kada se zakleo da će ga prestati tražiti. I dan poslije, kada je nastupio pred profesorima i priznao zabludu, kako se samo poniženo osjećao. I sada, neka Bosa Zlatokosa, potpuno tamne kose, ovdje, u praznom amfiteatru, naivno, budalasto i nespretno prizva sve ono čega se profesor bojao. Uslijedio je potpuni šok.
Pogledao ju je mrkim pogledom. Duboko je disao. Nakon šoka, tama u profesoru je bivala sve veća, počeo je ubrzano disati, a krv je navirala u vratne žile i u lice. Bijes je rastao na očigled. Bosa je sada bila sigurna da je pretjerala, polako je uzela svoju torbu i krenula prema vratima. No profesor se ustao i iz sveg glasa povikao: Gubi se grozoto, ne želim te više vidjeti na ovom fakultetu!!! Došla si me mučiti!? Došla si me uništiti!? Nećeš spodobo!!! Guuubiii seeee!!!!! Cijeli fakultet se tresao od vike i bijesa profesora Baltazara. Bosa je pobjegla plačući.

Na kraju dana, umoran, teških nogu i kapaka, profesor Baltazar utonuo je u san.
Nalazio se na kvadratnoj podlozi od koje su se na tri strane odvajale stepenice koje su išle prema dolje dok je na četvrtoj strani stajao veliki čelični zid, nalik na masivna protuprovalna vrata. Stepenice s lijeva su vodile na mol za kojega je bio privezan jedan čamac. S mola se prostiralo beskrajno more u bonaci, a u daljini se događao zalazak sunca, ni po čemu poseban jer se takvi zalasci mogu vidjeti svugdje po oceanu. Stepenice koje su se spuštale ravno, vodile su u mračni i bučni svijet. Tamo se odvijala gradska vreva i buka, promet je bio u kolapsu, a ulične svjetiljke bi se povremeno gasile, kao da su bile pokvarene. S desne strane stepenice su se spuštale u potpunu tamu. Profesor je bio preplašen. Razmišljao je što bi to moglo značiti, o kakvoj se to zagonetki radi, kad najednom, s desne strane, iz tame, je snažno odjeknuo glasni i duboki zvuk zvona. Profesora je obuhvatila takva jeza te je počeo vrištati u nadi da će se probuditi iz sna. No sve je ostalo isto. Strah se produbljivao i srce mu  je počelo jako kucati, a ruke su se tresle kao prutevi. Odlučio se spustiti stepenicama prema gradskoj vrevi, u nadi da će susresti nekoga tko će mu pomoći.
Našao se na jednoj mračnoj ulici, tek pokoja žmirkajuća lampa je osvjetljavala put. S desne strane, u jarku je vidio nekoga kako kopa po kontejneru, vjerojatno beskućnik. Profesor se nije dugo obazirao nego je nastavio prema gradu. U tami je mogao razaznati mnoge isprepletene autoceste, prepune raznih vozila koja su se jedva micala. Zvuk truba je bio sve glasniji kako se profesor približavao. Preskočio je zaštitnu ogradu i našao se na jednoj od prometnica. Svjetla na autima nisu dobro radila, neka su bila preslaba, a neka su žmirkala. Pokucao je na staklo od jednog auta u nadi da će dobiti prijevoz do nekud, a onda se otvorilo staklo na vratima. Profesor se nagnuo i upitao može li dobiti prijevoz objašnjavajući kako se izgubio. Onda su se vrata otvorila i izašao je čovjek koji je umjesto glave imao broj 2. To ste vi profesore, heejj!!! Čovjek sa brojem dva se obrati cijeloj koloni.. To je profesor Baltazar!!! Ubrzo su počeli svi izlaziti iz svojih auta i okupljati se oko profesora. Svi su imali ljudsko tijelo, a umjesto glava su bili brojevi. Tako se profesor našao uslijed čovjekolikih brojeva. Oni su se pred njim počeli svađati tko je bolji, tko je posebniji i potrebniji. Što misliš zavodniče, da se provozamo?, obratila mu se šestica. S tobom se ne bi vozio i da mu je zadnji prijevoz na svijetu, profesore, kod mene uvijek imate mjesta, bit ću vaš sluga pokorni, ubaci se sedmica. Ne, on ide sa mnom, reče nula. S tobom nitko ne ide, ti si nitko i ništa, reče petica.. Počeo je žamor i svađa je bivala sve veća. Profesor se nastojao nekako probiti i pobjeći. Probio se do zaštitne ograde i skočio u nepoznato. Ubrzo se našao u blatu, jedva je hodao. Odmakao je nekih desetak metara gmižući, kada su ljudi - brojevi počeli skakati za njim. Skakali su jedan po drugome na način da su se ukopavali što dublje u blato. Neki su potonuli preko glave, a ostali su nastojali doći do profesora no uvijek bi iznova novi ljudi brojevi skakali te bi usporavali napredak. Profesor, silno prestrašen, grčevito se nastojao izvući iz blata koje je bivalo sve dublje. Smrad je bio nesnošljiv. Brojevi su bili sve bliži, a buka je bivala sve jača. Profesor se u zadnji tren uhvatio za neku ogradu te se uspio izvući. Ugledao je ponovno onog beskućnika koji je kopao po smeću pa je znao da je na pravom putu. Ubrzo je pronašao poznate stepenice, četveronoške se popeo njima i opet je bio na početnom mjestu. Legao je na kvadrat, a zvono iz tame se opet oglasilo, ovog puta slabije. Jako je disao i bio je vrlo iscrpljen. Kada je došao sebi shvatio je da je zapravo prekriven sićušnim crvima. Naglo se skočio i otresao sve sa sebe. Bilo mu je jasno da nije hodao po blatu. Sišao je stepenicama prema molu, oprao noge, ušao u čamac i otisnuo se malo od obale. Sunce je stajalo na istome mjestu kao i prije. Nebo je bilo narančasto i plavkasto. Ništa se nije događalo. Pokušao je zaspati u čamcu ali nije mogao, bio je previše uznemiren. Odlučio se baciti u more no nije mogao, nešto ga je sprječavalo. Ponovno se vratio na početnu lokaciju. Nije bio siguran, ali kao da je opet čuo zvono, bilo je vrlo tiho. Počeo je vrištati i snažno udarati glavom o čelična vrata. Vikao je: želim izaći, želim izaći!
U tom trenutku, vrata su se otvorila po sredini. Bila su to zaista velika debela čelična vrata, nalik na ulazna vrata u atomskom skloništu. Žarka svjetlost je potekla i zaslijepila profesora koji je odmah pao na pod. Nije mogao gledati u svjetlost pa je okrenuo leđa, a pred očima mu se ukazao novi svijet, prepun cestovne infrastrukture, od malih i uskih puteljaka do velikih, prostranih i vrlo složeno isprojektiranih autocesta s mnogo traka. Velikim cestama su prolazila mnoga vozila dok je malim puteljcima tek netko, vrlo rijetko znao proći. Iza cesta se nazirao moderan svijet. Mogle su se vidjeti razne konstrukcije neobičnih oblika, od onih najjednostavnijih do jako kompleksnih. Iza konstrukcija, u daljini, dokle pogled seže, bile su velike moderne zgrade koje su probadale oblake. Nije više bilo strašnog i kaotičnog svijeta prepunog tame i nereda. Ispred njega je ponosno stajao prekrasan novi svijet, moderni grad u kojemu nema granica i u kojemu se sve harmonično odvija.
Osvrnuo se i u desnu stranu. Nije više bilo tame, tu se nalazilo vrlo čudno mjesto. Bilo je to veliko nepregledno polje, jasno odvojeno od modernog grada. Na polju su bile tri čudne građevine zidane od velikih monolitnih, grubo obrađenih kamenja raspoređenih zvonoliko, bez krova. Građevine su bile poredane na način da je jedna bila vrlo blizu, druga dosta daleko od prve, a treća se jedva mogla vidjeti, a između njih je bila sama pustoš, obična suha travnata vegetacija. Iz građevina bi povremeno odzvanjao duboki ton zvona. Pogled na polje ga je pomalo ispunjao strahom.

Dok se divio novom svijetu, ruka iz plamena ga je uhvatila za rame, a ugodni ženski glas je rekao: Čekaj, promotri strane svijeta, što vidiš?
Jasno je reče profesor, ovo je matematika. Ova prva strana svijeta, naš je svijet kojega smo izgradili pomoću matematike. Da nije bilo matematike, još bi živjeli u špiljama.
Drugi svijet, neobične i čudne građevine iz kojih se čuje zvuk zvona je uvijek intrigantna matematika koja pomalo ulijeva strah u čovjeka, a opet, predstavlja veliki izazov. Građevina je sama po sebi zanimljiva. Na prvi pogled nema nikakvog smisla ali kad se čuje zvuk zvona, građevina dobiva smisao ali ne potpuni. Tako je s matematikom, na prvi pogled nikada nema smisla, dok se zadatak ne riješi.
Uvijek ostaje pitanje, koliko postoji građevina? Postoji li četvrta? Kome zvone zvona i što označuju? To je zagonetka. Tako je s matematikom, uvijek ostaju pitanja i samo hrabri ih otkrivaju. Moraš pobijediti svoj strah da bi otkrio. To sam već prošao.
Treća strana, mirno more i sunce, označava uvijek egzaktnu i jasnu matematiku. Bez filozofije i umovanja. Profesor je udahnuo i izdahnuo, vidno zadovoljan izrečenim. A četvrta? upita umiljat glas. Dopusti mi da je vidim pa ću ti reći. Odgovori profesor kao da je imao pripremljen odgovor.
Ženska prilika je stala bočno uz njega, profesor joj nije mogao vidjeti lice, ono je bilo zaklonjeno dugom zlatnom kosom. Zla.. Zlatokosa?, promuca profesor. Ona se okrenu prema njemu i nakloni glavu. Lice joj je bilo žarko svijetlo i nije se moglo gledati u nj. Profesor je zaklonio pogled. Pođi sa mnom, idemo na pučinu reče mu. Otisnuli su se na pučinu i započeli razgovor.
Jeli ti sada jasno profesore? Zlatokosa ga upita. Profesor je gledao prema zalazećem suncu, kao da je tražio odgovor.
Svijet prepun građevina i konstrukcija, za njega si dobro rekao, to je naš svijet kojega smo izgradili pomoću matematike. Dok je bio u tami, bio je prepušten kaosu, sada u svjetlu vlada red. Drugi svijet, za kojega si dobro rekao, on je zagonetni dio matematike, privlačan je i uvijek je novi izazov. Dok je bio u tami, predstavljao je strah. Sada kada je na svjetlu, predstavlja zagonetku i izazov. Ovaj svijet gdje smo sada, on se nikada ne mijena. Predstavlja sva pravila i svu egzaktnost matematike. Profesor je upita: A četvrti svijet? Svijet iz kojega si ti došla?
Četvrti svijet je plamen. Ja sam došla iz tog plamena. Ja sam tvoja ljubav prema matematici i sva tvoja patnja koju si prošao dok si rješavao matematičke zadatke i probleme. Ja sam svaka tvoja kapljica znoja koja je izašla iz tvog napora i svaki tvoj radosni trenutak koji si doživio kada bi riješio zadatak. Ja sam tajni broj kojega si kao mladić tražio. Bila sam tamo kada si plakao i kada si se osjećao poniženo, kada si mislio da se sav svijet srušio. Bila sam tamo kada si bio ismijavan, kada su ti dobacivali i prebacivali. Bila sam tamo kada ti je bilo najteže. Prošla sam kroz svu tvoju bol.
No zaboljelo me je kada bi me zanijekao. Svake akademske godine, izišao bi pred studente i zanijekao bi me javno. Uvjerio bi mnoge studente da sam puka izmišljotina. Zanemarivao si bilo kakvu pomisao da sam ja početak svakog truda i rada. Ja sam tvoj najdraži broj, tajni broj, jedna i jedina ljubav.
Profesor neko vrijeme nije mogao ništa reći, oči su mu se napunile suzama, kao da je znao. Kao da je cijeli život znao da ona postoji. ali nije mogao skupiti snage pronaći je. Nakon kratkog vremena profesor progovori:
Istina, tražio sam te, ali te nisam mogao naći. Tajni broj, bio sam ismijan.. zbog tebe!
Ljudi obično jesu ismijani i poniženi zbog mene. Zlatokosa odvrati.
A zašto je to tako?, upita profesor.
Zato što me ljudi ne priznaju i ne poznaju. Ne bi bilo tako da me ljudi poznaju.
Znači oni koji te poznaju, vole biti ismijani i poniženi? upita profesor.
Oni koji me poznaju nikada nisu zabrinuti bez obzira na sve okolnosti.
"A kako te ja nisam prepoznao?" opet će profesor.
"Zar me sudiš po izgledu? Po mojoj neobičnoj crnoj kosi i frizuri? Po mojoj neobičnoj crnoj majici? Znaš li koliko sam mislila na tebe? Koliko sam čekala naš susret? Dan za danom, a oni su bili sve teži i teži. Mislila sam da ćeš me primijetiti, obratiti mi se, ali ništa. I čekala sam i čekala. A onda, svake godine, otvoreno me zaniječeš. I opet ona ista bol. Opet mržnja prema svima. Zlatokosa spusti glavu te joj kosa prekrije lice.

Profesor je bio ganut. Čak su mu se dvije tri suze otkotrljale niz obraze. Napokon je shvatio da je matematika mrtva bez ljubavi prema njoj jer ljubav je ta koja je pokreće i oživljava. Ona je čini toliko moćnom da izgrađuje ljudski mozak i svjetove. Čak je shvatio da je ljubav zapravo - sve.
Zlatokosa je polaganim pokretom uzela veslo i veslala prema piramidi. Čuo se samo žamor mora i zvuk utapajućeg vesla. Tišina je bila prekrasna, profesor je uživao. Nakon što su došli, Zlatokosa reče profesoru: A sada se rastajemo profesore, žao mi je. Ondje kamo ja idem za tebe nema mjesta jer, zanijekao si me, otjerao si me. Tako mi je žao.
Profesor se na smrt preplašio, znoj se počeo cijediti iz njega kao iz mokrog ručnika. Molim te, dopusti mi da se probudim iz ovog strašnog sna, opet ću te početi tražiti, samo daj, da se probudim!!! Zlatokosa je ušla u plamen i vrata su se zatvorila.
Ponovno je posvuda nastala tama, jeza se uvukla u profesorovo tijelo, kosti su mu podrhtavale od straha jer je shvatio da ovo nije samo san. Strah ga je potpuno obuzeo. Opet se oglasi veliko zvono iz duboke tame. Na cestama je ponovno zavladao kaos.
Zlatokosa? zabrinuto je vikao profesor.
Gdje si? Zašto si me ostavila? Kroz suze je gledao u velika čelična vrata no nitko nije odgovarao.
Molim te, javi se! Molim te!!! Ništa se nije dogodilo.
Profesor se užurbanim korakom spustio do čamca i otisnuo na pučinu. Briznuo je u plač. Žao mi je, Zlatokosa, žao mi je. Nisam te prepoznao, zaboravio sam te. Svaki zov se činio beznadnim. Profesor se opet htio baciti s čamca u more ali nije mogao. Tada je pogledao u sunce. Svim svojim naporima je počeo veslati prema suncu. Pomislio je da je to jedini izlaz jer nikuda više nije želio ići. Veslao je satima. Nije se više vidjela obala, a sunce je bilo jednako udaljeno kao i prvi put. Osjetio je snažnu žeđ pa je zahvatio vode te se napio. Odmah je krenuo kašljati i povraćati. Morska voda je pogoršala stanje ionako iscrpljenog tijela. Legao je u čamac misleći da je gotovo, da će umrijeti, no smrti nije bilo. Ostala je samo patnja i bol. Najviše ga je mučilo to što sunce nikako ne zalazi. Ta činjenica ga je navodila na pomisao da u ovom svijetu vrijeme uopće ne postoji. I ono što ga je najviše mučilo, više od žeđi i bola, više od usamljenosti i patnje, je pomisao na to da ovo stanje nikada neće proći. Zauvijek je izgubio tajni broj kojega je nekada tako silno tražio. Profesor Baltazar je počeo neutješno plakati. Strašni, hrabri, nedodirljivi i veliki profesor Baltazar, sada je plakao i jecao kao malo dijete.
Ubrzo su počeli snažni grčevi u želucu, osjećao je neopisivu žeđ i glad. Sklupčao se u čamcu i jecao. Bol je rasla do neslućenih granica, pomislio je da će se onesvijestiti, no bio je pri svijesti i intenzivno proživljavao svaki trenutak patnje. Više se nije mogao pomaknuti. Činilo mu se da je cijelu vječnost u tom čamcu. Najednom ga je obuzeo snažan val mržnje prema Zlatokosi, no to nije želio. Borio se sam sa sobom, nije želio mrziti Zlatokosu, no borba se činila uzaludnom. Mržnja ga je obuzela poput podivljale bolesti. Opet je počeo plakati. No u jednom trenutku se podigao se na čamac i oslonio na vlastite noge pa je zavapio prema suncu: Molim te, daj mi još jednu priliku, evo učinit ću što god treba, reci što ti treba i učinit ću! Samo me izbavi iz ovog ružnog mjesta.
Zlatokosa se ukaza u suncu, blago se nasmiješi pa reče: Samo jedno tražim od tebe. Daj mi jedan svoj dan.
_______________
Autor: David Mijoč
                                                                                        Preuzmi priču

 

O nama

David i Marina Mijoč iz Kupresa, Bosna i Hercegovina, u braku. Obični ljudi. Bez glume i pretvaranja, laži i smicalica. Jednostavno, darujemo naše znanje i vještine koje bi mogle biti od koristi nekome tko ugasi televizor, utiša buku u svojoj glavi i otkrije svoje neotkrivene talente te krene u avanturu života. Nitko nas ne tjera, radimo iz ljubavi i to je sve. Svi sadržaji koje objavljujemo su potpuno besplatni i svatko ih može koristiti kako želi. 

Pretraga
Društvene mreže