JE LI ČLANSTVO U EU JEDINI PUT ZA BOSNU I HERCEGOVINU?

Pregledano: 691, Objavljeno 04.07.2017. 17:42:46, Kategorija Politika

Autor: Mate Subašić

Na putu ka Europskoj uniji Bosna i Hercegovina tapka u mjestu. Do koje mjere je tapkanje sveprisutno svjedoči i nedavno pokrenuta inicijativa ministara vanjskih poslova velikih država, pokretačica djelovanja Europske unije, prije svega njene vanjske politike. Ministri su zatražili, a neprimjereno bi bilo reći inzistirali, od lokalnih bosanskohercegovačkih političara da pokrenu reforme koje će biti usklađene s općim ciljevima koji podrazumijevaju prihvaćanje europskih zakonodavnih okvira i temeljnih vrijednosti država članica Europske unije. Zauzvrat, države-članice bi se obavezale podržati takva nastojanja mjerljivim mehanizmima, odnosno, odobravanjem financijske pomoći u mjeri u kojoj bi ona bila dostupna kroz predpristupne fondove Europske unije. Naravno, podrška će biti izražena i diplomatskim aktivnostima svih država članica Europske unije. Međutim, ključno pitanje ostaje bez odgovora. 
Je li Bosna i Hercegovina zainteresirana za članstvo u Europskoj uniji i još važnije, je li uopće moguće provesti reforme u državi čije se teritorijalno, administrativno pa čak i ustavno uređenje još uvijek dovodi u pitanje – i to ne od strane jednog ili drugog dijela naroda, nego od strane cjelokupnog stanovništva. S jedne strane Hrvati su nezadovoljni nesimetričnim statusom kojega imaju, Bošnjaci inzistiraju na snažnijoj centralizaciji, Srbi podržavaju isključivo jačanje Republike Srpske, a „ostali“ za sada još uvijek formalno niti postoje niti predstavljaju ikakav politički faktor. 

Za provođenje reformi neophodan je usuglašen okvir djelovanja kao i precizna hijerarhijski organizirana struktura koja omogućava nedvosmisleno pretpostavljanje dužnosti i odgovornosti različitih razina vlasti i pojedinaca koji ih obnašaju. Takav usuglašen okvir djelovanja u Bosni i Hercegovini zapravo i ne postoji. Unatoč činjenici što su deklarativno sve političke elite u Bosni i Hercegovini zainteresirane za ulazak u Europsku uniju, iz njihovog bi se djelovanja moglo zaključiti i potpuno suprotno. Hrvatima u Bosni i Hercegovini ulazak u Europsku uniju, odnosno, proces prilagodbe ne mora nužno ništa značiti imajući na umu da oni već sada jesu građani Europske unije na temelju prava dvostrukog državljanstva koje im omogućavaju vlasti u Hrvatskoj. Bošnjaci su zainteresirani za Europsku uniju, međutim, ograničenja na koja nailaze u smislu provedbe zakona na razini cjelokupne države Bosne i Hercegovine od strane Republike Srpske, navode ih da se vrate korak unatrag i nanovo definiraju državno uređenje. Međutim, s druge strane Republika Srpska i njeni službeni organi inzistiraju na jačanju svih svojih institucija što im je temeljem Ustava BiH i omogućeno. Svaki pokušaj provođenja reforme zapravo se završava pitanjem: koja institucija posjeduje koje nadležnosti i u kojoj mjeri pojedina politika mora, može i treba biti usklađena. Dakle, svaki pokušaj implementacije novih zakona završava se političkim sukobom između pojedinih institucija vlasti, a od kojih svaka svoje postojanje temelji na potpuno legalnim i legitimno utemeljenim zakonskim normama. 

Višerazinsko upravljanje, a posebno u kontekstu provođenja sveobuhvatnih reformi koje su preduvjet pristupu Europskoj uniji, podrazumijeva usklađeno djelovanje svih razina vlasti, kooperaciju među njima i uvažavanje specifičnog društvenog uređenja. Na tom tragu spomenuti ministri vanjskih poslova, ali i domaći političari i inzistiraju na uspostavi koordinacijskih tijela. Postavlja se pitanje može li jedno koordinacijsko tijelo koje će biti ad hoc uspostavljeno s jednim jedinim ciljem postići bilo kakav rezultat ako, po prirodi svog ustrojstva, ima tek skroman utjecaj u odnosu na institucije zadužene za provođenje mjera koje koordinacijsko tijelo predloži. Presuda Europskog suda u slučaju Sejdić – Finci upravo govori u prilog nemogućnosti djelovanja takvih tijela pa čak i u situaciji kada su se institucije BiH obvezale to učiniti na temelju međunarodnih ugovora i sporazuma. Rok za uređenje statusa i prava ostalih državljana Bosne i Hercegovine, a koji nisu Hrvati, Srbi ili Bošnjaci već je istekao, ali se ništa nije promijenilo. Nije li u takvoj situaciji potrebno razmišljati i o alternativnim mogućnostima vođenja pregovora na način da se zaobiđu neriješena pitanja o uređenju Bosne i Hercegovine? Bi li se mogao uvesti dvostruki proces pregovaranja, koji bi se odvijao paralelno, a koji bi podrazumijevao vođenje pregovaračkog procesa na razini cijele države o onim pitanjima koja su u nadležnosti Vijeća ministara, a s druge strane na razini entiteta o onim pitanjima u kojima nadležnost pripada isključivo vlastima pojedinog entiteta? 
Naime, prema Ustavu BiH, entitetima pripadaju „sve funkcije i ovlaštenja koja nisu Ustavom izričito povjerena institucijama Bosne i Hercegovine“ i upravo se na temelju interpretacije ove točke Ustava lome koplja kada se o nadležnostima pojedinih institucija radi. Svaki drugi oblik pregovaranja mogao bi se interpretirati kao jačanje centralne vlasti, čemu se protive i Srbi i Hrvati u BiH. Ne bi li pregovori sami po sebi mogli uzrokovati političke procese koji zadiru u ustrojstvo vlasti u BiH i time ograničavaju njezin ustavni karakter? 

Dakle, ne radi se u slučaju BiH isključivo o problemu postojanja ili nepostojanja želje da se pristupi Europskoj uniji, nego se na prvom mjestu radi o neusuglašenosti mehanizama na koji bi se način pregovarački procesi provodili, i posljedično tome, na koji bi način usvojeni mehanizmi mogli utjecati na ovlaštenja pojedinih, već institucionaliziranih struktura. Postavlja se, stoga, pitanje na koji način voditi pregovore, a da oni sami po sebi ne ulaze u problematiku ustavnog ustrojstva. Ili se ustavno ustrojstvo treba detaljno usuglasiti prije samog početka pregovora i na temelju takvog rješenja pristupiti procesu pregovora ili treba prihvatiti činjenicu da će proces pristupanja Europskoj uniji na dnevni red dovesti u pitanje i samo ustrojstvo vlasti, a time vjerojatno izazvati i snažne političke potrese. U drugom slučaju treba imati na umu da će tada pritisak Europske unije biti mnogo snažniji s obzirom na izravniju uključenost u proces pregovaranja, ali i da će političke elite moći iskoristiti taj pritisak kako bi ignorirale stavove građana koje zastupaju. Upravo u smislu pretpostavljanja stavova građana i stavova elita postavlja se i manje problematično, ali skoro jednako temeljno pitanje: je li Bosni i Hercegovini ulazak u Europsku uniju uopće potreban.
Do koje mjere je ustrojstvo BiH prepreka uspješnom vođenju pregovora govori i činjenica da vrhovnu i najvišu vlast u određenim poslovima u Bosni i Hercegovini zapravo posjeduje Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu. Može se postaviti pitanje: je li legitimno da država koja ne posjeduje apsolutni suverenitet pristupa organizaciji u kojoj će također izgubiti dio suverenosti. Odnosno, gdje je tu Bosna i Hercegovina? 
Nadalje, ukoliko Bosna i Hercegovina jednog dana i postane članica Europske unije, na koji način će biti definirana odgovornost uslijed slučajeva u kojima bi radi nepostupanja vlasti jednog entiteta, u skladu s odredbama Europske unije, sankcije snosila cijela država. Dakle, u slučaju odgađanja usuglašavanja ustrojstva države i zadržavanja statusa quo pod svaku cijenu postoji mogućnost da se po ulasku u Europsku uniju nanovo otvore pitanja odnosa dvaju entiteta, kao i mogućnost da se dio države osamostali. Donedavno se činilo da Europska unija na određeni način garantira suverenost svojim članicama, da nove države unutar Europske unije dobivaju svojevrstan status normalnosti, teritorijalne cjelovitosti i kontinuiteta, kao što u svojim radovima ističe Dejan Jović. Međutim, u posljednje vrijeme čini se da tomu nije tako. Čini se da ni sama Europska unija nije sigurna kako postupiti u slučajevima kada se jedan dio zemlje članice i njenog stanovništva želi osamostaliti. Eventualnim ulaskom u Europsku uniju problemi ustrojstva Bosne i Hercegovine neće nestati i potencijalno će uzrokovati još veću krizu, ovoga puta unutar same Europske unije. 
Dakle, iz perspektive Bosne i Hercegovine jedan snažni argument koji je donedavno postojao u smislu očuvanja njenih granica više ne postoji i ne predstavlja poticaj za ulazak u Europsku uniju, dok se s druge strane Europska unija trudi problem Bosne i Hercegovine privatizirati i prihvatiti ga kao svoj, a ne kao međunarodni. Čini se da je djelovanje Europske unije u kontekstu Bosne i Hercegovine u ovom trenutku usmjereno na kontrolu potencijalno neprijateljskih teritorija uslijed preslagivanja na međunarodnom planu, a ne na stabilizaciju same države kao i demokratizaciju i europeizaciju samoga društva. 

Upravo novonastale okolnosti na međunarodnom planu daju za pravo preispitivati interese pojedinih država, prije svih onih u Jugoistočnoj Europi, a posebno Bosne i Hercegovine u kontekstu usmjeravanja njihovih politika i geopolitičkog (re)pozicioniranja. S jedne strane stoji Srbija na koju su članice Europske unije kroz NATO savez izvele vojni i politički pritisak da se odrekne dijela svoga teritorija. Makedonija s druge strane već skoro 20 godina tapka u mjestu jer jedna država članica blokira njezin put u Europsku uniju. Logično je zapitati se je li uistinu taj put vrijedan svih ograničenja u smislu suradnje s ostatkom svijeta koje on uzrokuje. 
Osim toga konsocijacijski mehanizmi implementirani u Makedoniji nisu rezultat međusobnog uvažavanja i tolerancije Makedonaca i Albanaca, već rezultat pritiska i politike Europske unije. U Bosni i Hercegovini, pak, problem predstavlja prisutan dojam u bosanskohercegovačkom društvu da Europska unija nije učinila dovoljno da spriječi rat, odnosno, da je na kraju postigla ono što iz današnje perspektive nitko u Bosni i Hercegovini ne percipira kao rješenje nego upravo kao uzrok problema. S druge strane, podijeljene lojalnosti između Zapada i Istoka, Europske unije i Turske i Rusije, ili čak i puno uže gledajući između Hrvatske i Srbije, onemogućavaju definiranje interesa, ili još preciznije, onemogućavaju usuglašavanje mehanizama kojima će se postići zacrtani ciljevi (npr. na koji način postići gospodarsku stabilnost). Generalno govoreći može se postaviti pitanje: je li Bosni i Hercegovini u novim okolnostima uistinu u interesu postati članica Europske unije. 
Unatoč činjenici što većinu vanjskotrgovinske razmjene, koja se često navodi kao argument u prilog pristupanju Europskoj uniji, Bosna i Hercegovina ostvaruje u odnosu na EU, odgađanje ulaska ne bi trebalo pridonijeti smanjivanju razmjene, jer to nije ni jednom ni drugom subjektu u interesu. Međutim, kao ne-članica Bosna i Hercegovina ima priliku razvijati i posebne odnose,  političke kao i gospodarske, s ostalim međunarodnim subjektima. Nadalje, Bosna i Hercegovina može postati uređenije društvo i sama od sebe, provodeći reforme u smjeru usklađivanja politika sa Europskom unijom, ali ne nužno i sa konačnim ciljem pridruživanja Europskoj uniji. Dakle, do mjere u kojoj je Bosni i Hercegovini potrebna stabilnost i suvremeno organizirani sustav, reforme se mogu provesti i bez pritiska Europske unije, a na inzistiranje građana, odnosno glasača, pa čak i kroz vaninstitucionalne mehanizme djelovanja poput društvenih prosvjeda. Može se zaključiti čak da  potpora građana procesu ulaska Bosne i Hercegovine u Europsku uniju podrazumijeva potporu reformama i promjenama uslijed nezadovoljstva koje izražavaju prema vlasti, kao što se može zaključiti da se u Bosni i Hercegovini stvari mogu mijenjati i bez konačnog cilja pristupanja Europskoj uniji. U Hrvatskoj građani i dalje iskazuju slične razine nezadovoljstva prema sustavu, političkim elitama i vlastima općenito, bez obzira na činjenicu što je država postala članica EU. Dakle, Bosni i Hercegovini, kao ni ostalim državama u Jugoistočnoj Europi neće se dogoditi ništa posebno negativno ukoliko se počnu uvoditi promjene bez usuglašavanja konačnog cilja pristupanja Europskoj uniji. 
Kao što je navedeno ranije, sami ulazak (pa i sami početak pregovora) u Europsku uniju Bosni i Hercegovini može stvoriti više problema nego što ih može riješiti kada se govori o samom institucionalnom uređenju i provođenju vlasti, odnosno, suverenosti. Dugogodišnje zaobilaženje problema država Jugoistočne Europe, posebno Bosne i Hercegovine, uslijed novih međunarodnih okolnosti, rezultiralo je jačanjem koncentracije na ovaj dio svijeta, ali se upravo radi novih okolnosti Europska unija ovoga puta čini puno neuvjerljivija. Zahtijevati od države koja još uvijek nije u stanju provoditi presude Europskog suda za ljudska prava, kao što nije u stanju ni usuglasiti se o vlastitom uređenju, da provede reforme koje su druge zemlje provodile desetljećima ne čini se realnim. Čak ni optimistima poput mene samoga. 


O nama

David i Marina Mijoč iz Kupresa, Bosna i Hercegovina, u braku. Obični ljudi. Bez glume i pretvaranja, laži i smicalica. Jednostavno, darujemo naše znanje i vještine koje bi mogle biti od koristi nekome tko ugasi televizor, utiša buku u svojoj glavi i otkrije svoje neotkrivene talente te krene u avanturu života. Nitko nas ne tjera, radimo iz ljubavi i to je sve. Svi sadržaji koje objavljujemo su potpuno besplatni i svatko ih može koristiti kako želi. 

Pretraga
Društvene mreže